Manastir Bijela – drevna svetinja u kanjonu reke Bijele
Manastir Bijela nalazi se u živopisnom i skrovitom predelu u kanjonu reke Bijele, nedaleko od Šavnika, u Crnoj Gori. Pripada Eparhiji budimljansko-nikšićkoj Srpske pravoslavne crkve i predstavlja jednu od onih svetinja koje su vekovima opstajale više snagom narodnog pamćenja i vere nego spoljašnjom raskoši. Posvećen je Svetom Georgiju, a kroz istoriju je bio poznat i pod drugim imenima. U starijem predanju i zapisima pominje se kao Tunjomirski, po obližnjem brdu Tunjomiru, dok se na nekim mapama javlja i naziv Biovski. Današnje ime najčešće se vezuje ili za reku Bijelu uz koju se nalazi ili za stanovništvo doseljeno iz Bijele kod Herceg Novog.
Ova svetinja nije smeštena na otvorenom i lako uočljivom mestu, već u prostoru koji je priroda gotovo namerno sačuvala od pogleda. Okružena šumom, stenama i usecima, crkva se ne nameće spoljašnjim efektom, već tihom prisutnošću. Tek kada se do nje zaista dođe, otkriva se u punom smislu tog prostora – kao mesto molitve, zaklona i trajanja.
Predanje o nastanku manastira
Prema narodnom predanju, manastir Bijela spada među veoma stare svetinje ovog kraja. Njegovo osnivanje vezuje se za 11. vek i dovodi u vezu sa Svetim Jovanom Vladimirom, kao i sa knezom Vulovićem iz Bijele. U pojedinim predanjima pominje se i ban Kozlina. Priča o nastanku manastira povezuje se sa borbama protiv Bugara, u vremenu između 997. i 1002. godine, kada su, po narodnom kazivanju, neprijateljske vojske prodrle do reke Tare, gde su ih Drobnjaci dočekali i potukli. Kao spomen na tu pobedu, podignuta je i svetinja.
Takva predanja, iako ne mogu uvek biti potvrđena savremenim istorijskim dokazima, važna su jer pokazuju kako je narod doživljavao ovu bogomolju. Za ljude ovog kraja manastir nije bio samo mesto bogosluženja, već znak pamćenja, zaveta i istorijskog kontinuiteta.
Duhovno i narodno središte kroz vekove
Manastir Bijela nije imao značaj samo za neposrednu okolinu. Tokom vremena izrastao je u veliko duhovno središte Drobnjaka i šireg kraja. U narodnom sećanju ostalo je zapisano da su se pod njegovim svodovima donosile važne odluke, sklapali dogovori i polagale zakletve pred odsudne trenutke. Pred polazak u bojeve, posebno u predanjima vezanim za Kosovo, ovde su se ratnici pričešćivali i tražili blagoslov.
U tim pričama manastir Bijela se pojavljuje kao mesto gde se vera nije odvajala od života. Tu se narod nije okupljao samo radi liturgije, nego i radi sabora, dogovora i duhovnog osnaženja. Zato je svetinja bila često na udaru. Nije rušena samo kao građevina, nego i kao simbol narodnog jedinstva.
U narodnom predanju pominje se i da je knez Lazar bio dobročinitelj manastira, dok je kneginja Milica priložila ikonu Presvete Bogorodice. Takve uspomene, bez obzira na stepen istorijske proverljivosti, dodatno su učvrstile uverenje da je Bijela bila svetinja od posebnog poštovanja.
Prvi pouzdani pisani tragovi
Najstariji pouzdani pisani pomen manastira Bijela potiče iz 1656. godine. Tada je u njemu pisana knjiga koja se danas pominje kao rukopis sačuvan u Kijevu. Taj podatak je od velike važnosti jer pokazuje da je manastir tada već bio aktivan duhovni centar, sa dovoljno organizovanog crkvenog života da u njemu nastaju i pisani spomenici.
Početkom 18. veka svetinja je teško stradala. Turci su je spalili 1702. godine. Ipak, kao i mnogo puta kasnije, ni to razaranje nije značilo kraj. Već od 1705. do 1735. godine kao nastojatelj se pominje Maksim, koji je obnovio manastir Bijela, podigao ambar i vodenicu, nabavio knjige i sveštene odežde, pa čak i ukrasio crkvu, što verovatno znači da je obnovljen ili izveden i živopis. To govori da je manastir tada imao ne samo liturgijski nego i ekonomski život, sa celinom koja je omogućavala opstanak bratstva.
Međutim, ni ta obnova nije dugo potrajala. Posle nešto više od jednog veka manastir je ponovo stradao. U predanjima i zapisima posebno se pamti 1840. godina, kada je, u burnim okolnostima nakon pogibije Smail-age Čengića, manastir Bijela pretrpeo novo pustošenje. Tada je, po jednom kazivanju, manastirski kaluđer Makarije, poreklom iz Srbije, otišao na Cetinje da javi vest o pogibiji Smail-age vladici Radu. Po povratku su ga Turci uhvatili i ubili, a manastir opljačkali. I ta epizoda govori koliko su crkveni ljudi ovog kraja često bili neposredno upleteni u istorijska zbivanja.
Obnova 1887. godine
Današnji izgled manastira Bijela u velikoj meri vezan je za obnovu iz 1887. godine. Na ulaznim vratima ostao je zapis da je manastir Svetog Georgija obnovljen u vreme knjaza Nikole I, za mitropolita Mitrofana, a pod staranjem igumana Dionisija Glođaje. Taj natpis je važan jer ne predstavlja samo građevinski podatak, nego potvrdu jednog novog vaskrsenja svetinje.
Sadašnju crkvu gradio je Vaso Porobić, koji je, kako se beleži, počeo radove 14. septembra 1886. godine. Crkva je tada sagrađena manjih dimenzija od starije. To smanjivanje verovatno nije bilo stvar estetske odluke, već prilagođavanje terenu i okolnostima. Manastir Bijela se nalazi na popustljivom tlu, pa je, prema starijim opisima, temelj znao da popusti, zbog čega je crkva kroz istoriju više puta rušena i ponovo podizana. Zbog toga danas nije moguće sa sigurnošću utvrditi kako je izgledala prvobitna manastirska građevina. Iz tragova starih temelja može se zaključiti da je crkva u više navrata pomerana nešto više uz padinu kako bi se pronašlo čvršće i stabilnije mesto za gradnju.
Položaj manastira Bijela
Manastir Bijela nalazi se na desnoj obali reke Bijele, koja izvire ispod planine Lole, prolazi kroz selo Bijela i potom se uliva u reku Komarnicu. Sam manastir podignut je na manjem uzvišenju čije se strane strmo spuštaju prema reci. Sa obe strane doline uzdižu se brda koja zatvaraju prostor i stvaraju prirodnu zaštitu – sa jedne strane nalazi se brdo Tunjomir, a sa druge Veliko Ždrijelo.
Zbog takvog položaja pogled iz manastirskog dvorišta je ograničen, ali upravo ta zatvorenost prostoru daje poseban mir i osećaj izdvojenosti. Oko manastira raste gusta i stara šuma, dok se u daljini mogu videti vrhovi Krnovske Glavice i planine Vojnik. Od Šavnika je udaljen nešto manje od sat vremena hoda.
Pristup manastiru Bijela nekada nije bio lak. Ispod njega se nalazi duboka i uska klisura kroz koju protiče reka Bijela. Put koji vodi prema manastiru prolazio je iznad visokih stena i preko brda Krovica, pa je takva nepristupačnost u prošlosti predstavljala određenu zaštitu od čestih turskih upada.
Izgled i arhitektura crkve
Današnja manastirska crkva posvećena je Svetom Georgiju. Građena je kao jednostavna jednobrodna crkva sa polukružnom apsidom i zvonikom na preslicu. Unutrašnje dimenzije crkve iznose približno 12 do 13 metara dužine i oko 5 do 6 metara širine, što je čini relativno skromnom građevinom, tipičnom za seoske crkve tog vremena.
Crkva nema kupolu niti razvijene bočne prostore, već je građena u obliku jednostavne lađe. Zvonik je prvobitno zamišljen na preslicu za tri zvona, ali je vremenom postao nesiguran, pa su zvona dugo vremena bila postavljena na posebnom drvenom zvoniku.
Pod crkve popločan je kamenim pločama, dok je ikonostas izrađen početkom 20. veka, 1911. godine. Unutar crkve nalazi se i amvon, čiji kamen verovatno potiče još iz najstarijih faza gradnje. Oltar je uzdignut nekoliko stepenika iznad poda, što dodatno naglašava liturgijski prostor.
Tragovi stare svetinje
Iako je kroz istoriju mnogo toga izgubljeno, pojedini tragovi stare svetinje i dalje su sačuvani. Među starim predmetima pominju se kandila, jedno od njih dar jeromonaha Filoteja iz 1824. godine, kao i nekoliko starih liturgijskih predmeta poput krsta i čaše za pričešće, ali bez sačuvanih natpisa.
U blizini manastira Bijela nalazi se i stari bor za koji se u narodnom predanju veruje da ga je zasadio Sveti Sava. Takva predanja često prate stare manastire i imaju snažan simbolički značaj, jer povezuju svetinje sa velikim ličnostima srpske duhovne istorije.
Manastirsko imanje i život bratstva
U prošlosti je manastir Bijela imao znatno veće imanje nego danas. Zemljište se nalazilo na različitim mestima, među kojima se pominju Krnovo, Kravica, Kruševica i Košica. Međutim, kroz vekove je to imanje postepeno smanjivano. U vreme turske vlasti monasi su često bili primorani da napuste manastir zbog nasilja ili progona, pa nije imao ko da brine o imanju i prikuplja prihode.
Zbog toga su pojedinci, a ponekad i čitava sela, prisvajali delove manastirske zemlje. Tako je manastirsko imanje tokom vremena znatno umanjeno. U jednom periodu prihod od tog zemljišta iznosio je oko 25.000 dinara godišnje, ali je i to zavisilo od zakupa i mogućnosti obrade zemlje.
Zapustelost i nova obnova
Tokom i nakon Drugog svetskog rata manastir je ponovo zapusteo, a manastirski konak je bio srušen. Tek krajem 20. i početkom 21. veka počela je ozbiljnija obnova manastirskog života. Velike zasluge za to ima jeromonah Isaija Krgović, čijim trudom su uz pomoć dobrotvora i vernika obnovljeni manastirski objekti i podignut novi konak.
Danas je manastir Bijela ponovo aktivna svetinja i mesto okupljanja vernika iz šireg područja Drobnjaka i Šavnika.
Zaključak
Manastir Bijela spada među stare pravoslavne svetinje severne Crne Gore čija istorija obuhvata mnoge vekove, razaranja i obnavljanja. Iako nije velika po dimenzijama niti raskošna po izgledu, njegova vrednost leži u dugom duhovnom kontinuitetu i snažnoj vezi sa narodom ovog kraja.
Smešten u skrovitom kanjonu reke Bijele, okružen šumama i planinama, manastir je kroz istoriju bio mesto molitve, sabiranja i važnih odluka. Njegova sudbina pokazuje kako su mnoge svetinje na Balkanu opstajale zahvaljujući veri naroda koji ih je, uprkos svim nedaćama, uvek iznova obnavljao.