Manastir Marča bio je manastir Srpske pravoslavne crkve u selu Stara Marča, na reci Glogovnici, između Čazme i Ivanić Grada (današnja Hrvatska).
Osnovan krajem 16. veka, bio je sedište Marčanske (Vretanske) eparhije i duhovni centar pravoslavnih Srba u Varaždinskom generalatu.
Manastir nije sačuvan. Nakon uništenja u 18. veku, na njegovom mestu je 1925. podignuta mala pravoslavna kapela.
Osnivanje manastira (kraj 16. veka)
Prema predanju i zapisima, osnivač manastira bio je mitropolit dabrobosanski Gavrilo Avramović, koji je između 1578. i 1588. godine prebegao iz Bosne sa oko 70 monaha iz manastira Rmanj.
Manastir je podignut na području koje je tada naseljavano srpskim pravoslavnim stanovništvom doseljenim iz Osmanskog carstva u prostor Vojne krajine.
Bio je posvećen Svetim Arhangelima, a kasnije je kao manastirska slava ustaljen Sabor Svetog arhangela Gavrila.
Marčanska eparhija i episkop Simeon Vretanjski
Godine 1607. za episkopa je postavljen Simeon Vretanjski, a 1609. dobija potvrdu od Pećke patrijaršije.
Pod snažnim pritiscima rimokatoličkih vlasti, Simeon 1611. odlazi u Rim i formalno priznaje papu. Time Marča postaje sedište unijatske (grkokatoličke) eparhije, iako se liturgija i dalje služi po istočnom obredu.
Ovaj period označava početak dugotrajnog sukoba oko verske pripadnosti manastira i stanovništva.
Ekonomski i crkveni razvoj
U 17. veku manastir poseduje značajnu imovinu:
-
oko 170 jutara šume
-
7 jutara oranice
-
100 jutara livada
-
150 jutara vinograda
-
dodatne posede u Marinkovcima
-
ribnjake, vodenice i ekonomiju
Sve prvobitne građevine bile su drvene.
Sredinom 17. veka počinje gradnja zidane crkve (1654–1657).
Borba protiv unije (17. vek)
Posle smrti episkopa Gavrila Mijakića (1663–1670), koga je car Leopold I imenovao, dolazi do pojačanog nametanja unijatskih episkopa.
Godine 1671. u Marču je silom doveden unijat Pavle Zorčić. Pravoslavni monasi odbijaju da ga priznaju.
Godine 1672. deo marčanskih kaluđera biva uhapšen i odveden u ropstvo na Maltu. Drugi beže sa manastirskim dragocenostima.
Od tog trenutka počinje period gotovo stalnih sukoba između pravoslavnog naroda i unijatskih vlasti.
Privremeni povrat pravoslavnima (1737)
Godine 1735. Srbi dobijaju pravoslavnog episkopa koji sedište privremeno prenosi u Severin.
Nakon bune i intervencije carske komisije, 8. februara 1737. manastir Marča je vraćen pravoslavnom episkopu Simeonu Filipoviću.
Međutim, već 3. decembra 1738. carskom naredbom manastir je ponovo oduzet i predat unijatima.
Paljenje manastira (1739)
Kao odgovor na novu odluku vlasti, u noći 17/28. juna 1739. godine manastir je zapaljen.
Pre paljenja:
-
iznete su povelje i privilegije (prenete u Severin)
-
bogoslužbene knjige i predmeti preneti su u manastir Lepavinu
Manastir je spaljen pod vođstvom arambaše Tomaševića.
Obnova i konačno oduzimanje (1740–1755)
Već 1740. počinje obnova pod igumanom Metodijem.
Do 1747. manastir je ponovo podignut:
-
pokrivena crkva
-
obnovljena zvonara
-
podignuta crkva Svetog Nikole
-
nabavljena tri velika zvona
Ipak, 1753. godine carica Marija Terezija naređuje konačno oduzimanje Marče od pravoslavnih.
Pravoslavni kaluđeri prelaze u manastir Lepavinu.
Godine 1755. manastir je predat pijaristima (rimokatolički red), ali oni ubrzo napuštaju kompleks.
Nakon toga manastir polako propada.
Severinska buna (1755)
Novi zakon o Krajini iz 1754. ukida dotadašnje privilegije, što izaziva Severinsku bunu 1755. godine.
Posle njenog gušenja, Srbi donose odluku da se formalno odreknu Marče.
Time se završava istorija manastira kao pravoslavnog centra.
Izgled manastira Marča
Prema crtežu iz 1755. godine:
-
crkva je bila krstoobrazne osnove
-
imala je osmougaono kube
-
dužina 26,6 m
-
širina 7,6 m
-
kompleks je bio opasan zidom sa odbrambenim kulama
-
postojala je i crkva Svetog Nikole
-
manastir je imao dva ribnjaka
Ikonostas je kasnije prenet u Lipovčane.
Kapela iz 1925. godine
Na mestu nekadašnjeg oltara manastirske crkve 1925. godine podignuta je mala pravoslavna kapela.
Temelji starog manastira i danas su vidljivi na terenu.
Svake godine na Sabor Svetog arhangela Gavrila služi se liturgija i okuplja narod ovog kraja.
Istorijski značaj
Manastir Marča je:
-
bio sedište Marčanske (Vretanske) eparhije
-
centar pravoslavnog života u Varaždinskom generalatu
-
mesto višedecenijske borbe protiv unijaćenja
-
simbol otpora očuvanju crkvenog i narodnog identiteta
Njegova sudbina odražava verske i političke sukobe u Vojnoj krajini između 17. i 18. veka.