Manastir Kusić je manastir Srpske pravoslavne crkve u Rumuniji, u blizini mesta Zlaticа, u opštini Sokolovac, na samom početku Đerdapske klisure. Nalazi se na obali reke Nere, oko kilometar od sela Zlaticа, uz put Najdaš–Sokolovac. Administrativno pripada Eparhiji temišvarskoj.
Osnovan je u 14. veku, a u tradiciji se vezuje za srpskog despota Jovana Brankovića. U starijim zapisima navodi se da je manastir bio metoh manastira Studenice, što govori o njegovoj povezanosti sa velikim srpskim duhovnim središtima.
Poreklo i rani pomen
Manastir Kusić je kroz istoriju imao značajno mesto u srpskom crkvenom životu Banata. U zapisima vršačkog episkopskog arhiva iz 18. veka pominje se da su ga osnovali srpski velikaši kao studenički metoh. U Katastigu Pećke patrijaršije beleži se 1660. i 1666. godine, kada se pominje iguman Joanikije.
U tom periodu administrativno je pripadao Vršаčkoj eparhiji. Manastirska crkva bila je prvobitno posvećena Svetom Nikoli, iako se u pojedinim izvorima pominje i posveta Maloj Gospojini.
Razaranje i nesigurnost u 18. veku
Nakon proterivanja Turaka, 1725. godine manastir je obnovio i darivao obor-knez sela Kusić, Vukmir Nikolić. Oko manastira Kusić je tada postojalo prnjavorsko selo sa više desetina domaćinstava.
Međutim, nemirno vreme i česti ratovi snažno su pogodili ovaj kraj. Tokom austro-turskog rata 1738. godine Turci su upali u Kusić, stanovništvo se razbežalo, a pojedini meštani su odvedeni u ropstvo. Nakon rata oblast je ostala nesigurna, sa čestim napadima razbojnika. Zbog bezbednosnih problema 1742. godine u manastiru je postavljena vojna straža.
I pored obnove, manastir je bio siromašan i imao je malo zemlje. U drugoj polovini 18. veka u njemu su često boravila svega jedan do tri monaha. Eparhijski sinod je 1774. godine doneo odluku o zatvaranju manastira zbog nedovoljnih prihoda, a carskim reskriptom 1777. godine imovina je predata manastiru Zlatici, dok je deo nepokretnosti konfiskovala državna uprava.
Propadanje i pokušaji obnove
Tokom austro-turskog rata 1788. godine manastir Kusić je ponovo stradao i ostao u ruševinama. Krajem 19. veka pokrenuta je inicijativa za obnovu, zahvaljujući trgovcu Miti Nančiću i dobrotvorima iz Bele Crkve i okoline. Krajem 1898. godine crkva je ponovo pokrivena, a formiran je i Odbor za obnovu manastira.
Posle Prvog svetskog rata povučena je nova državna granica: selo Kusić pripalo je Kraljevini SHS, dok je sam manastir ostao u Rumuniji. Između 1928. i 1930. godine manastir je ponovo opravljen prilozima vernika i episkopa Georgija Letića, uz trud jeromonaha Nikanora Savića. Iako su sagrađene ćelije za monahe, stalno bratstvo nije formirano.
Nakon Drugog svetskog rata, zbog blizine granice i otežanog pristupa, manastir je ponovo zapušten. Pokretni inventar i zvono preneti su u zlatičku parohiju oko 1951. godine, a pojedini nadgrobni spomenici završili su u muzejskim zbirkama.
Obnova u 21. veku
Temeljna obnova manastira Kusić izvršena je 2002. godine. Crkva je pokrivena, toranj saniran, postavljen je krst, unutrašnjost omalterisana i uređena, a podignuta je i oltarska pregrada sa Časnom trpezom. Obnova je realizovana prilozima vernika, među kojima se ističe milodar Divne Jovanović, rodom iz Lugoveta.
Poslednjih godina država Rumunija uložila je sredstva u obnovu srpskih manastira u rumunskom Banatu, čime je i Kusić dobio stabilnije uslove za očuvanje.
Danas je manastirska crkva posvećena prazniku Rođenja Presvete Bogorodice – Maloj Gospojini.
Današnje stanje i značaj
Manastir Kusić je kroz istoriju više puta rušen, zatvaran i napuštan, ali je uvek obnavljan trudom vernika. Njegova sudbina odražava istoriju pograničnog Banata – nestabilnost, ratove i smenjivanje država, ali i istrajnost pravoslavne vere.
Smešten na obali Nere, na ulazu u Đerdapsku klisuru, manastir danas predstavlja tiho svedočanstvo višeslojne prošlosti srpskog naroda u rumunskom Banatu i simbol duhovnog kontinuiteta uprkos vekovnim stradanjima.