Manastir Zlatica pripada Eparhiji temišvarskoj Srpske pravoslavne crkve u Rumuniji. Nalazi se kod sela Prnjavor, na području opštine Sokolovac, u dolini reke Nere, na samom početku Đerdapske (Banatske) klisure, u oblasti Poljadije. Od Bazjaša je udaljen oko 14 kilometara, na prostoru gde su se vekovima preplitali pogranični život, monaštvo i stradanja.
Naziv manastira Zlatica vezuje se za „Zlatni potok“, koji je nekada proticao u blizini i, po predanju, donosio zrnca zlata. Zlatica je u prošlosti bila opštežićni manastir, a okolno naselje dugo je imalo karakter manastirskog prnjavora.
Predanje o osnivanju i najstariji pomen
Manastirsko predanje Zlatice vezuje osnivanje za Svetog Savu i godinu 1225. U pisanim tragovima manastir se pouzdano pominje od 1367. godine. Predanje pamti da je Sveti Sava za prvog igumana postavio jeromonaha Joanikija, kao i da je manastiru obezbedio zemlju, šume, livade i vinograde za izdržavanje bratstva.
Vekovi stradanja i obnova
Kao i mnoge svetinje u Banatu, Zlatica je više puta rušena i obnavljana.
-
1552. godine manastir strada od Turaka – pominje se da je spaljen i opljačkan.
-
1716. godine pri povlačenju Turci ga ponovo spaljuju. Predanje govori o teškom stradanju monaha: stariji su pobijeni, a mlađi odvedeni u ropstvo; tek nekolicina je uspela da se spase.
-
U drugoj polovini 18. veka (oko 1760–1770) veliku obnovu iz temelja pokreće i finansira Jovan Georgijević, nekadašnji vršački episkop, podižući crkvu i manastirske zgrade.
-
U poslednjem velikom turskom ratu, 1788. godine, manastir po treći put biva spaljen i razoren.
U 19. veku manastir Zlatica ponovo prolazi kroz ozbiljna oštećenja. Tokom mađarske bune 1848–1849. Zlatica je znatno stradala, a monasi su sa dragocenostima potražili utočište u Bazjašu. Posle toga sledi period intenzivne obnove, uz značajnu finansijsku pomoć: navode se carev poklon za obnovu (u znak zahvalnosti Srbima za odanost), kao i pomoć iz šire pravoslavne zajednice.
Posebno se ističe obnova sredinom 19. veka: do 1861. podignute su i pokrivene monaške ćelije, a 28. maja 1861. osvećeni su temelji nove manastirske crkve, uz prisustvo crkvenih i vojnih predstavnika. U temelje su ugrađene dve spomenice (na srpskom i na slovenskom), kao poruka potomcima da znaju „šta je i kako bilo“.
Prnjavor, zemlja i dugi sporovi oko poseda
Manastir Zlatica je vekovima bila povezana sa prnjavorom i zemljom od koje je manastir živeo. U 18. veku dolazi do velikih promena zbog uređenja Banatske vojne granice: vojna vlast je oduzimala manastirsko selo i zemlju, pretvarala ga u graničarsku stanicu i delila zemlju graničarima da je obrađuju.
Kasnije su pravljeni dugoročni ugovori o obradi manastirske zemlje (u praksi: zakup, desetak manastiru i obaveze rada), ali je tokom administrativnih upisa došlo do problema: deo zemlje je u gruntovnici zaveden na one koji su je obrađivali, što je vremenom dovelo do napetosti, slabljenja manastirske ekonomije i sudskih sporova krajem 19. i početkom 20. veka. Zbog siromaštva manastir Zlatica je dobijao i godišnje potpore iz crkvenih fondova, a u pojedinim periodima bio je priključen drugim manastirima radi izdržavanja.
Manastiri Zlatica, Bazjaš i Kusić – zajednička sudbina
U 18. veku, u talasu redukcije broja manastira po zahtevu carskih vlasti, manastiri Bazjaš i Kusić administrativno su vezivani za Zlaticu. Kasnije su se odnosi menjali, bilo je pokušaja osamostaljenja pojedinih manastira, ali je siromaštvo često diktiralo zajedničko izdržavanje i upravu. U jednom periodu deo pokretnog inventara i zvona iz opustelog Kusića završio je u širem zlatčkom crkvenom krugu.
20. vek: zapuštanje, granična zona i novo podizanje
Posle Prvog svetskog rata i novih granica, manastir prelazi u okvire Temišvarske eparhije (od 1919.). Bilo je razdoblja kada je Zlatica praktično ostajala bez bratstva i života, a zatim se obnavljala trudom pojedinih monaha (pominje se obnova konaka 1928. i crkve 1930. godine).
Nakon Drugog svetskog rata manastir ulazi u jednu od najtežih faza: kao pogranična tačka bio je slabo pristupačan, posedi su se smanjili, objekti su trpeli oštećenja, a 1949. godine monasi su iseljeni, dok je u prostoru manastira bila stacionirana granična vojska. Tako je manastir Zlatica dugo bila gotovo isključena iz normalnog crkvenog života.
Današnje stanje i značaj
Od 1996. godine počinje novo podizanje manastira Zlatica, uz angažovanje crkvene uprave: obnavljani su crkva i veći konaci i ponovo je uspostavljeno povremeno bogosluženje. U manastirskoj porti nalaze se staro groblje i vidljivi tragovi starijih slojeva svetinje, kao i obnovljen manastirski izvor.
Manastir Zlatica je jedna od onih banatskih svetinja čija istorija liči na hroniku granice: više puta spaljena, više puta vaskrsavana, oslonjena na veru naroda, priloge i upornost monaha. Danas je Zlatica svedočanstvo srpskog pravoslavnog trajanja u rumunskom Banatu i važna tačka hodočasničke i kulturne mape ovog kraja.