Manastir Dobrićevo (Orah kod Bileće)
Osnovno
Manastir Dobrićevo je srpski pravoslavni manastir Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske. Nalazi se u selu Orah, oko 12 km južno od Bileće, uz magistralni put Bileća–Trebinje, nedaleko od Bilećkog jezera. Manastirska crkva posvećena je Vavedenju Presvete Bogorodice.
Lokacija i premeštanje manastira
Manastir se prvobitno nalazio uz reku Trebišnjicu, u području Dobrićeva sela. Zbog izgradnje brane i hidro-sistema na Trebišnjici, manastirski kompleks je u drugoj polovini 1960-ih prenet na današnju lokaciju. Prenos je izveden kao složen konzervatorski zahvat u okviru projekta spasavanja spomenika iz potopnog područja Trebišnjice. Pored crkve preneti su i pojedini pomoćni objekti, grobovi sa spomenicima, kao i Crkva Svetog Nikole sa Nistihalja, koja se danas uklapa u jedinstvenu arhitektonsku celinu manastira.
Starost i istorijski okvir
Manastir je podignut na temeljima ranohrišćanske bazilike. Kao važan podatak navodi se manastirski pečat iz 1232. godine, koji se uzima kao dokaz postojanja manastira u 13. veku. Najstariji sačuvani pisani dokument o manastiru potiče iz sredine 17. veka. U tradiciji se Dobrićevo vezuje za period Nemanjića, a u narodnom predanju se pominju i priče povezane sa carem Konstantinom i caricom Jelenom, ali to ostaje u domenu predanja.
Stradanja kroz istoriju
Manastir je opljačkan 1549. i 1680. godine. Unutrašnjost crkve je spaljivana 1672. i 1914. godine. Živopis je posebno stradao 1914. godine, kada je crkva zapaljena.
U 19. veku manastir je bio izložen pritiscima i nasilju lokalnih moćnika; zabeležen je događaj u kojem je 1856. godine ubijen sveštenoinok Spiridon.
Arhitektura crkve
Manastirska crkva je zidana od lokalnog krečnjaka. Značajna je jer pokazuje preplitanje dva stila: raškog u osnovi i gotskog u nadgradnji, nastalih pod uticajem raške arhitektonske škole i dubrovačke zakašnjele gotike. Kompleks nosi i elemente primorskog graditeljstva, dovedene u sklad sa srednjovekovnim srpskim rešenjima.
Freske i ikonostas
Živopis u manastiru je nastajao u više slojeva i u više perioda. Tokom prenošenja kompleksa, ispod slojeva fresaka pronađeni su i ostaci starijih oslikavanja.
Krajem 16. i početkom 17. veka, Georgije Mitrofanović je oslikao zidove manastira preko starijih stjenopisa. U zapisima se pominje i majstor Teodosije. Ikonostas je 1745. godine oslikao zograf Rafailo Dimitrijević iz Risna. U stručnim prikazima manastirski fresko-sloj se ističe kao jedna od najlepših celina srpskog živopisa tog vremena.
Svetinje i posebnosti
U manastiru se čuvaju mošti: ruka nepoznatog svetitelja okovana u pozlaćenu srebrnu narukvicu (izrađenu iz jednog komada). U okviru manastirske tradicije posebno se ističe drveni polijelej poznat kao „Dobrićevo kolo“, izrađen 1754. godine, koji je ostao prisutan i u narodnoj zakletvi.
Manastir kao duhovni i kulturni centar
Dobrićevo je kroz svoju istoriju bilo mesto duhovnosti i pismenosti, kao i mesto okupljanja naroda. U novije vreme manastirski prostor se uređuje, a na manastirskom imanju je osnovan skit Svete Ane. Za nastojateljicu manastira navodi se monahinja Tekla (Daskalaki).