Manastir Svete Petke je manastir Mitropolije zagrebačko-ljubljanske Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu. Osnovao ga je mitropolit Dositej 1936. godine u ktitorskom konaku Đure (Georgija/Đorđa) Avirovića.
Lokacija: Zagreb, Hrvatska
Adresa (navedena u materijalu): Sveti Duh 122
Koordinate: 45.81302927443444° N, 15.977894963757005° E
Jurisdikcija: Srpska pravoslavna crkva
Osnivanje: 1936.
Ktitorski posed i nastanak manastira
Dugogodišnji crkveni odbornik i tutori Đuro Avirović je 1888. godine zaveštao Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini u Zagrebu posed od 7 jutara (u tekstu: 737,7 hvati). Kako su dve rođake imale doživotno uživanje poseda, imanje je pod crkvenu upravu prešlo 1905. godine.
Na tom imanju je mitropolit Dositej 1936. osnovao prvi ženski manastir u tadašnjoj Eparhiji zagrebačkoj, sa idejom da manastir bude i duhovno i dobrotvorno uporište (briga o siromašnima, nezbrinutim devojkama, udovicama i siromašnoj deci).
Sestrinstvo pre Drugog svetskog rata
Pre rata, sestrinstvo su činile (kako je navedeno u tekstu):
-
igumanija Tasija (Prokopjuk)
-
shimna monahinja Sava (Nikolajevna-Vojnovič)
-
monahinja Leonida (Ivanova)
-
monahinja Evdokija (Makijevna)
-
monahinja Savatiја
-
iskušenica Mileva (Živković)
U više delova materijala ističe se da su značajan deo bratstva/sestrinstva činile Ruskinje, uključujući Tasiju i druge monahinje.
Period NDH i ratna stradanja
Nakon proglašenja NDH:
-
srpska monahinja Savatiја je bila prinuđena da pobegne u Srbiju,
-
ruske monahinje su ostale u manastiru i koliko su mogle čuvale zgradu.
U materijalu se navodi da je iz jednog dečjeg logora u manastir dovedeno sedam srpskih devojčica, koje su zahvaljujući sestrinstvu preživele rat:
Darinka Borovac, Đurđica Krnjak, Jovanka Krnjak, Zora Narančić, Vidosava Sekulić, Ankica Stanković, Jovanka Tadić.
1945: pljačka, progon i nestanak arhive
Polovinom maja 1945. u manastir ulazi naoružana grupa partizana (u tekstu se navodi vođa Bogoljub Rapajić). U materijalu je opisano:
-
demoliranje i pljačka manastira,
-
nasilno odvođenje monahinja,
-
nestanak manastirske arhive,
-
zatim useljavanje Narodne milicije i korišćenje kompleksa kao poligona/strelišta.
Povrat, nacionalizacija i duga borba za pravni status
-
1955/1956. (u tekstu postoje obe varijante) manastir se vraća u posed SPC.
-
1958. stupa na snagu zakon o nacionalizaciji i manastirska imovina ponovo biva oduzeta.
-
1962. mitropolit Damaskin pokreće postupak izuzimanja od nacionalizacije, ali vlast osporava da je manastir ikada i postojao — dodatno otežano jer je arhiva nestala 1945.
Obnova od 1968. i uređenje porte 1971.
1968. počinje obnova manastirske zgrade i kapele. U materijalu su navedeni ljudi koji su vodili obnovu kroz crkveni odbor:
-
mitropolit Damaskin,
-
paroh Jovan Nikolić,
-
advokati Đorđe Ilić i Vladimir Ivković,
-
dr Anđelko Vujatović,
-
Gojko Bundalo.
Zbog nedostatka sredstava, značajnu pomoć su davale pobžne Ruskinje u Zagrebu (prilozi od kojih su urađeni metalni ikonostas i ikone).
1971. uređena je manastirska porta. U tekstu se posebno navodi običaj da su zagrebački Srbi ispod posađenih stabala stavljali grude zemlje donete sa pokloničkih putovanja iz brojnih srpskih manastira (Mileševa, Studenica, Gračanica, Pećka patrijaršija, Dečani, Ostrog, Morača, Krka, Krupa, Ozren, Dragović i dr.).
Manastirski život posle 1970-ih
U jednom periodu manastir je imao dve monahinje (Varvaru i Kseniju), ali je zbog bolesti i nedostatka podmlatka ostao bez sestrinstva.
Navodi se i da je mitropolit Jovan (kasnije mitropolit zagrebačko-ljubljanski) nekoliko godina stolovao/boravio u manastiru dok je bio vikarski episkop lepavinski.
Nakon 2000: materijalni uslovi i šira obnova
Od 2000. godine, kroz procese denacionalizacije (poslovnih prostora SPCO zagrebačke), stvaraju se bolji uslovi za obnovu manastirskog kompleksa.
U materijalu se navodi:
-
obnova kompleksa je u velikoj meri privedena kraju,
-
2011. na manastirskom zemljištu podignut je kompleks Srpske pravoslavne opšte gimnazije „Kantakuzina Katarina Branković“,
-
manastir je tokom ratnih dešavanja 1991–1992. dva puta opljačkan (bez dodatnih detalja).
Takođe se navodi da je od kraja 2014. nastojatelj manastira protosinđel Venijamin (Kovačić).
Novije stanje: bratstvo/sestrinstvo i bogosluženja
U tekstu se navodi da je u vreme mitropolita Porfirija manastir imao muško bratstvo (pominju se tadašnji monasi, danas episkopi Nikona i Sava, kao i arhimanadrit Venijamin), a da manastir ponovo postaje ženski 2023. godine, kada je za igumaniju postavljena monahinja Paraskeva (Šuković).
Navodi se i da se u manastiru:
-
vrše redovna svakodnevna bogosluženja,
-
služi akatist Svetoj Petki petkom od 17:00.
Status zaštite
Status zaštite (kulturno dobro / spomenik): nije naveden u dostavljenom materijalu, pa ga ne navodim da ne izmišljam.