Manastir Žitomislić (kod Mostara)
Osnovno
Manastir Žitomislić je srpski pravoslavni manastir u Hercegovini, u selu Žitomislići kod Mostara. Pripada Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj i posvećen je Blagoveštenju Presvete Bogorodice. Kao zadužbina je vezan za vlastelinsku porodicu Hrabreni–Miloradovići, a u izvorima se dovodi u vezu sa 15. vekom i velikim obnovama u 16. i početkom 17. veka.
Koordinate: 43° 12′ 15″ N, 17° 47′ 36″ E.
Položaj
Manastir Žitomislić je smešten u dolini Neretve, na prostoru hercegovačkog podneblja, i istorijski je bio jedna od ključnih duhovnih i kulturnih tačaka srpskog naroda na tom području.
Ktitori i najraniji tragovi
Manastir Žitomislić je tradicionalno vezan za porodicu Hrabreni–Miloradovići, koja je u Hercegovini ostavila očuvane tragove i iz srednjeg veka i iz osmanskog perioda.
U pisanim izvorima manastir se pominje u osmanskim popisnim defterima:
-
za Bosanski sandžak 1468/1469,
-
za Hercegovački sandžak 1477.
Ovi podaci se tumače kao pokazatelj da je prostor Žitomislića bio baština te porodice i pre osmanske vlasti.
Obnove, gradnja hrama i živopis (16–17. vek)
Ključni datumi koji se ponavljaju u istorijskim pregledima su:
-
1566: izdato odobrenje (bujurdija) da se porušena pravoslavna crkva može obnoviti, uz uslov da ne bude veća od prethodne. Odobrenje je povezano sa vojvodama Petrom i Jovanom iz porodice Hrabren.
-
1602/1603: završetak gradnje crkve u Žitomislićima; pominje se i zapis majstora Vukašina iz manastira Orahovice uklesan na kapitelu južnog stuba.
-
1609: dovršen živopis hrama; navodi se da je rađen po porudžbini igumana Save, trudom i troškom jeromonaha Maksima.
U istoriografiji se pominju i rani igumani i ličnosti vezane za manastir (npr. iguman Joavan u zapisima iz 1583. i 1599).
Posebno se ističe da su monasi Žitomislića u 17. veku imali snažan ugled, pa su neki postajali i hilandarski igumani.
Prosveta i škole
Manastir Žitomislić je imao ulogu koja prevazilazi manastirske zidove:
-
1848: u manastiru je otvorena prva bogoslovska (duhovna) škola u Bosni i Hercegovini, koju su vezivali za arhimandrita Serafima Perovića i Nićifora Dučića.
-
Kasnije je postojala i škola za opismenjavanje srpske dece, koja je radila do 1971.
Ova činjenica Žitomislić svrstava među najvažnija mesta crkvene i narodne prosvete u dolini Neretve.
Riznica, biblioteka i pokretno nasleđe
Manastir Žitomislić je imao bogato kulturno nasleđe, naročito u knjigama i crkvenim predmetima:
-
U 17. veku se pominje prepisivačka delatnost i bogato opremljena biblioteka (mineji, trebnik, pentikostar i drugo).
-
Jedan služavnik prepisan u Žitomisliću 1706. godine danas se nalazi u Britanskoj biblioteci u Londonu.
-
U riznici su se nalazili zlatarski predmeti domaćih radionica (hercegovačkih i sarajevskih) iz 17. i 18. veka, uz retke strane primerke, među kojima i srebrni ručno rađeni krst sa raspećem – dar iz Moskve (pominje se 1865).
-
Zbirka ikona bila je značajna, sa pretežno ruskim ikonama od 18. do kraja 19. veka, uz manji broj domaćih i poznogrčkih.
Stradanja i rušenja u 20. veku
Manastir Žitomislić je teško stradao u 20. veku, u više talasa:
-
jun 1941: stradalo je bratstvo manastira; manastir je opusteo. Krajem 1941. konaci su zapaljeni nakon pljačke riznice, arhive i biblioteke, dok je crkva tada ostala sačuvana.
-
3. februar 1991: svečano su sahranjene mošti Žitomislićkih Novomučenika.
-
jun 1992: manastirski kompleks je spaljen i srušen; sestrinstvo sa igumanijom Evpraksijom i duhovnikom igumanom Jovanom (Nedićem) napustilo je manastir pre razaranja i utočište našlo u manastiru Dokmir kod Uba. Igumanija Evpraksija je preminula 2007.
Obnova i današnji status
-
Obnova crkve i dela kompleksa vođena je tokom 2003–2005, a manastir je osveštan u maju 2005. godine od strane patrijarha srpskog Pavla.
-
Manastirska slava je Blagoveštenje.
-
Manastir Žitomislić je proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
-
U jednom prikazu se kao upravnik pominje arhimandrit Danilo Pavlović.
Zašto je Žitomislić “veliki” manastir
Manastir Žitomislić nije samo spomenik graditeljstva, nego i dokaz kontinuiteta: plemićke zadužbine, osmanskih deftera, graditeljskih tragova iz 1602/1603, živopisa iz 1609, pa zatim prosvetne misije kroz školu iz 1848. i ogromnog kulturnog fonda knjiga, ikona i predmeta. Njegova istorija je bukvalno istorija opstanka – sa rušenjima i povratkom – i zato ima težinu koju malo koji manastir u dolini Neretve nosi.